Rođen sam u znaku Škorpiona. Astrolozi tvrde, znaku smrti i ponovnog rađanja. Znaku strasti i dubina mraka. To je jedna od istina. Ima ih mnogo. Umro sam puno puta do sada. Rađao se isto toliko puta. Poštujući ekvivalentnost i linearnu logiku. Dualnost i suprotnost. Smrti su mi naučile mnogo čemu. Obilježen sam njima. Na sve moguće načine. Dobre i loše. A rođenja su me naučila što su smrti. Naime njih je mnogo vrsta. Rođenja su uvijek ista.

Mislim da slobodno mogu ustvrditi da je smrt bolji učitelj. Jači je i dominira. Dominacija je suštinski spontan čin. Ne nasilan, mada može biti. Premda je manje volim. Više volim život. Splavario sam previše rijekama Hada da to ne bih izjavio. Stiksom, Mnemozinom, Eridanom, Aherontom, Kokitom, Flegetonom, Letom.
Rijekama mržnje, sjećanja, hladnoće, boli, jadikovanja, vatre i zaborava. Najmanje sam splavario Stiksom, rijekom mržnje, jer to nisam u stanju. Pokušavao jesam, ali sam siguran da nikada nisam uspio. Prepuštam je drugima. Svatko neka plovi svojim rijekama.

Mojom esencijom vlada planet Neptun. Planet transcendencije, dezintegracije, i nestajanja. U konjukciji je sa Suncem, odnosno mojim egom. Sa Mjesecom i mojim emocijama. Sa Marsom, mojom snagom. Dezintegriran sam u svim dimenzijama postojanja. Utvara sam. Ipak, uvijek se nalazim u svom tijelu. Kućištu. Ja sam trenutak postojanja. Pa nisam. Nadopunjujem se. Živim u komplementarnostima. I sublimacijama. Prelazim iz jednog agregatnog stanja u drugo lakoćom. Ne postojim poput drugih. Nekada me ima. Nekada nema.

Što je češće? Ne znam ni sam. Na mnoga pitanja nemam odgovore. Na mnoga ih ni ne tražim.
Iluzije ne vladaju mojim životom. One su njegov sastavni dio. Fundament na kojem sam izrastao. Rastem i dalje.

Moja radna temperatura je 37celzijusovih. Između lagane groznice i konstantne neuroze. Posljedica nezaliječenog bronhitisa. Otvorenih alveola i ontološke svijesti. Posljedica apercepcije. I determinističkih upliva Neptuna.

Puno puta do sada sam ljubio i bio ljubljen. Obljubljen, zaljubljen, sljubljen, ali i izgubljen. Sada sam se pronašao. Trebalo mi je dugo. Ali inkubacija je imala svoj vijek trajanja. Po prirodi stvari ispravno.

Naučio sam  dvije istine o životu. Meni su važne.
Mi se događamo životu. I on se događa nama. Mi smo slučaj jedno drugom. Trebamo se naučiti prepoznati. Mi i on. Licem u lice. Nitko drugi to neće učiniti umjesto nas. Tada ćemo prestati biti slučaj. I postati sudruzi. Ili u stvarnosti, ili u iluziji koja se zove život. Stvar osobne procjene i želje.

Od tada mi je lakše. Puno lakše. Dovoljno za potreban pridjev. Manje sam amorfan, a više živ. Koherentniji sam nego ikada prije. Uprkos svemu prije navedenom. Jer postojim i u proturječnostima. Tu je obično teško postojati. Ali ja to mogu.

 

Naučio sam i plakati. Jer nisam znao. Plač nije socijalno i društveno dobro. Metoda potkupljivanja i emocionalne ucjene. Plakati znači otvoriti arteški bunar. Bunar emocija. Intelgibilnih. I pustiti ih napolje pod pritiskom. Plač i plakanje je u stvari rješavanje pritiska. Stvaranje prihvatljivije atmosfere. I služi lakšem disanju.
I ne bojim se plakati. Makar to ne radim javno, ni pod aklamacijama. Nego u sebi, unutra, daleko od pojavne afirmacije. I ne treba mi sućut. Plačem poput stoika. Bez suza. Suho poput Sahare i Kalaharija ujedno. Poput svih svjetskih pustinja. Jače od narikača. Toliko jako da sam postao jakost. Postao sam čvrsta opreka. Mentalni borac i vitez. Ne bojim se sebe.

Sa jednom stvari uvijek dobijaš i njenu suprotnost. Gratis. U paketu, bez garancije. Često puta su suprotnosti vrjednije od traženog. Zakon tržišta vlada čak i duhom. U svojoj naturalnoj verziji. Koja nije primitivna kao u ekonomskoj inačici. Dapače, vrlo je sofisticirana.

Naučio sam voljeti i ono što drugi ne vole. Ili ne znaju. Ne mislim reći da sam ja jedini znalac, ali sam probao. Na vlastitoj koži. Težinu, samoću i patnju. Kada ih upoznaš. Puno su lakše. Puno poučnije.

Naučio sam puno, a opet tako malo. Nema kraja znanju. Veliko je neznanje. Postoje oceani neznanja.
Čeka me još puno, puno učenja.

Vjerujem u razum i spoznaju. Vjerujem u ljubav. U dobrotu i plemenitost. Ali najviše vjerujem u riječi. Što mi čini osobito zadovoljstvo. Jer tu možda i najviše postojim.
Izabrao sam njih za svoje postojanje. To je druga istina koju sam naučio u životu. Bogat sam kao krez. Još bogatiji od njega. Imam dvije istine. Velike kao Jupiter i Saturn. I to mi je dovoljno za dva puna života. Opiću se njima. Svojim dvojim istinama.



 

 

 
 

¶ 24. kolovoz 2007 20:57:00 //

upravo je tako portoNizovi zapuštenih zgrada. Ostaci socijalističkih ostataka. Ostao sam  u Pankowu. Nije mi se išlo u grad. Bio mi je rođendan. 8 studeni u studenom Berlinu. Imao sam dejt.  

Došao sam prije nje. Popio sam nekoliko čaša. Pinot grigio, dobar za libido. Ober me mjeri podozrivo. Sve je u redu stari moj. Podnosim ga bolje nego misliš.
Stigla je. Pažljivo dotjerana. Stalo joj je.
Donjela mi je knjigu. “Sofijin svijet” u tvrdom ovitku. Lijepo upakiranu, sa dodatkom. Filozofski pojmovnik koji ide uz knjigu. Volim dobijati knjige na poklon. To sam joj i rekao. Pijemo Pinot i razgovaramo. Kažu da je u vinu istina. Mislim da je još više laži. To je pitanje ukusa, manje više. Latinske istine su mrtve i prevaziđene. Vrijeme je novijih istina. Tako mi se čini barem.

- Knjiga je trenutno bestseler pa sam pomislila, možda će ti se svidjeti.
Ne volim beletristiku, ali dobro, zahvalio sam se. Odložio sam knjigu na stol, pored čaše. Prikladno mjesto za knjigu.

Vrlo je krhka i osjećam njenu nesigurnost. Ne mogu joj pomoći. Ona je domaćica po habitusu. Ne volim domaćice. Kako da joj to objasnim. Ne mogu i ne znam. Niti neću. Imam erekciju, ne želim kvariti ugođaj. Volim racionalne žene, pomalo hladne. I nema drugačije sintagme. Nema eufemizma za to. Volim racionalne pičke. Potom  je sve jednostavnije. I istinitije. Nema laži. Ne želim Zvončicu. Nisam Petar Pan. Ja sam sanjar sa erekcijom.

Priča mi da ne voli muža i da sam ja drugačiji. Klimam glavom i slušam. Znam slušati. Naučio sam.

Upoznali smo se prije nekoliko dana na ovom istom mjestu. Kavana s plesom. Blizu zgrade gdje stanujem.
Pričali smo još jedno vrijeme. Otplesali nekoliko plesova. Već je bilo kasno. Predložio sam joj moj stan. Svi putevi su vodili tamo. U moj krevet. Daleko od Rima.

 - Blizu je, eno vidiš tamo, ona zgrada. - pokazao sam joj zgradu kroz ogromne prozore što su krasili kavanu. Otišli smo pravcem prsta nedugo zatim.

Bila je krhka i zaljubljena. Ja nisam. Potrebna mjera predostrožnosti. Seks je bio na onoj tankoj granici kada ne znaš, da li je to snošaj ili samozadovoljavanje. Ne puši. Kaže da to ne voli. Dobro, može i bez. Biti ću skroman i fin. Rođendan mi je.

Ogladnio sam. Sigurno nešto radi. Pa ovo je Berlin. Obukao sam se. Zapalio cigaretu i spustio se do prizemlja. Noć je bila crna kao ugljen kad sam izašao.

Knjigu sam ostavio u jednoj sobi . Nju u drugoj. Knjigu nisam pročitao. Nju jesam. Standardna beletristika. Pročitati ću je ponovo ipak. Možda sam nešto previdio.  Pronašao sam tursku zalogajnicu. Kebap sa ovčjim sirom je bio vrlo ukusan. Naručio sam i Ayran. Bio sam sit.

A noć je i dalje bila crna kao ugljen. Sunce je na onoj drugoj polutki.
Ko ga jebe. Sutra je opet na mojoj strani neba. Prošao je još jedan rođendan. Bio sam stariji. Ne i mudriji. Samo manje gladan.

¶ 17. studeni 2006 10:07:00 //

Zaustavio sam taksi. Mercedes bež boje.
- Pankow, molim vas, dobar večer.
- Dobar večer, može.  - odgovara mi taksist.
Stranac je, pretpostavljam Azijac. Priča tiho, ugodno, mekanim baritonom. Tokom vožnje i klasične taksističke de niro priče, ispostavlja se da je Iranac, bivši liječnik. Sada je vozač taksija. Sada smo svi nešto drugo. I on i ja. Nismo ono što jesmo. Jesmo ono što nismo. Nije to igra riječima. Igra je to perspektivama. Primjenjena i vulgarna instantna Tao mudrost. Skovana tu u taksiju, ad hoc. Dok je vruća. Jer riječi se tako kuju. Kada se ohlade postaju mrtve, nesuvisle misli. Postaju frigidne, hladne pičke od riječi. Riječ i pička imaju neke sličnosti. Mogu te zadovoljiti, ali ne uvijek. Znaju te zavesti i biti vulgarne.

Čitava obitelj mu je pobjegla pred Homeinijem. Govori fino njemački, bez teškog akcenta. Vozimo se polako kroz Berlin. Svjetla grada promiču kroz prozor. Ritamom koji hipnotički djeluje na mene. Vrlo sam miran, skoro uspavan. Pričamo sporadično o tome što nas je dovelo ovdje. U obećanu zemlju. U Kanaan. Malo pričamo. Malo šutimo. Malo sanjarimo. Više sanjarimo ipak. Osjećamo poveznice. Stranci svih zemalja ujedinite se. Ovo je Njemačka, zemlja ratova. Zemlja davnih neprijatelja. Ovo je Njemačka, zemlja Goethea, Nietzschea, Hegela, Kanta, Manna, Heisenberga. I svih onih nenabrojanih i implicitnih. Zemlja velikog naroda. I zemlja stranaca. Ovakvih poput nas. Emigranata duše. Bez domovina.

A nas zbližava noć. Uvukla se u nas. Noć je naša domovina. I ovaj grad. Svjetla koja promiču kroz prozor automobila. I tako je sve nestvarno u bež taksiju. Kao da ne postojimo. Možda je to istina?

Sjedim na barskoj stolici u Joe-u. Bar se nalazi na Ku’damm-u. Sam centar Berlina. Vrlo prometno mjesto. Klijentela je prokreativno probrana. Darvinistički selektivno. Muškarci su stranci, a žene Njemice. Germanke, arijevke, ničeovske paradigme. Izabrane. Nepogrešivo točno. Statistički vjerodostojno i isto toliko hladno.
Muškarci su mahom Turci, Arapi, Albanci i naši, bivši jugosi. Naši su svi s područja bivše, osim Albanaca. Segregacija i ovdje vlada. Demokracija i segregacija zajedno. Rame uz rame. Jedna do druge. Piju zajedno. Rimuju se kao loša pjesma. Suštinski pogrešni pojmovi. Govore o lažima utopljenim u utopiju.

Pijem alkohol, neku žesticu. Smanjuje napetost i oslobađa me. Grije hladnoću u meni, i onu oko mene. Nekada me tjera na povraćanje. Ali sada me grije. Sada mi godi.

Šank je dugačak bar osam metara, u obliku je slova u. Smješten je centralno. Tako  vidiš gotovo cijeli bar, a bar je velik, prilično. Shema je klasična. Pogled, smiješak, zoveš obera, naručuješ piće i sjedaš. Uhodaš se vremenom. Vremenom počinješ jebati i sve češće navraćaš u Joe. Vlasnik je Amerikanac kojem se dopao Berlin. Tu je ostao. Ne moram naglasiti da se zove Joe.  I tako je ostao Joe, bar na Ku’damm-u.

Gleda me s očima punim celibata. U četrdesetima, plava, zgodna. Nabacila  je smiješak rastavljene žene. Nije ga teško prepoznati. Patetičan je i tužan. Besmisleno je tražiti smisao takvog osmijeha. Taj osmjeh sadrži eksplicitnu seksualnu želju. Više je to glad nego osmijeh. No to je irelevantno. Prodaje se dovoljno dobro. Tržišno je vrijedan. Marketinški opravdan. Ponavljam shemu i naručujem piće. Prilazim joj  bliže. Na kurcometar. Mjera za daljinu i šupljinu. Za prazninu. Za socijalizaciju i za vulgarnost. Vrlo vrijedna seksualna mjera.

Počinje konverzacija, počinje shema. Evoluirana, bez zakržljale amigdale, bez njušenja feromona. Ipak potpuno atavistička. Mužjak i ženka se gone. Oboje smo svijesni toga. Igramo se, igramo. Genetski determinirano. Lovac i lovina. Tko je tko? Igra dominacije i submisivnosti. Otprilike sat vremena i tri, četiri pića. Do blagog pijanstva. Do erekcije. Do dizanja spolovila i stolice. Mora ići a voljela bi me vidjeti. Pita me za telefon.
- Nemam telefon, na žalost. -  i znam da večeras neće biti ništa.
- Vidjećemo se. Ja sam često u Joe-u.
- Dobro.
Poljubac, kratak sa zagrljajem. Oči pune celibata odoše. Idem i ja. Uzeću taksi.

 
- Pankow, stigli smo.
- Koliko? - upitao sam shvativši da je liječnik taksist odavno isključio taksimetar. Zaračunao mi je pola cijene, stranačka solidarnost. Njemci to ne čine. Oni su domoljubi i plaćaju uredno porez. Inače bivaju kažnjeni. Mi smo stranci. Ne bojimo se kazne. Socijalno smo se adaptirali.

Ugodan čovjek. Rastali smo se uz obostranu empatiju.
- Laku noć.
- Laku noć.
Sad se još moram uspeti na jedanaesti kat oronule DDR-ske gradnje. Zgrada ima preko dvadeset katova. Pada žbuka sa fasade. Vidi se i armatura ponegdje. Boja fasade je potpuno izbljedila.
Lift vjerojatno opet ne radi. Nema ni vrata, samo jedna kutija koja se zna nekontrolirano kretati, bez obzira koje dugme stisneš. Lud lift, baš kao i ovaj grad. Uspinjem se polako stepenicama. Jedva čekam krevet. Sutra treba opet raditi na baušteli. Biti će vrlo naporno. Navečer, pravac Ku’damm i Joe.

Trebao bih već nešto jebati. Dugo nisam. U ovom gradu bar to nije problem. Dovoljno je biti stranac i otići u Joe'. Ne jebeš uvijek, ali i to je u redu.
Mogu se samo ugrijati. Ili povraćati doručak, ručak i večeru. Obrnutim slijedom. Slijedom alkohola. Svejedno ću otići. Glumiću Bogarta, Joe'  je moja Casablanca. Luka zaborava u zemlji davnih neprijatelja. Ili prijatelja. Kako se uzme. Procjena koja je neovisna o povijesnim faktima. Više je pitanje izbora. Ili ukusa. Kako god.

¶ 15. studeni 2006 10:26:00 //

Dogodilo se to u biblioteci. Netipično mjesto za upoznavanje, no to ništa ne znači. Sva mjesta su dovoljno dobra. Pitanje je samo da li smo to u stanju prepoznati. Nije to neka osobita mudrost, ali recimo da zahtjeva umijeće prepoznavanja. Postoji distinkcija u tome. Između mudrosti i prepoznavanja.

Zar se tamo nešto uopće događa. U bibliotekama. Ipak, dogodilo se. Među knjigama. Bio sam kod slova H.
Prelazio preko naslova i autora. Bila je s druge strane polica. Od oka cijenim da je to bilo kod slova P. Možda kod Pirandela ili Prousta. Svejedno. U svakom slučaju negdje blizu njih i blizu mene. Djelio nas je red metalnih polica. Desetak metara dužine i dva metra visine ispunjen tomovima.
Prvo sam čuo njen glas. Hrapav, a baršunast. Zanimljiv. Frekvencija dovoljno visoka za uzbuđenje. Obraćala se bibliotekarki. Tražila je Murakamija. Čini mi se da je pitala za “ Norvešku šumu “.

Da, glasovi mogu biti vrlo uzbudljivi. Neobični. Kasnije sam vidio da ona i jest takva. Drugačija. Neobičnija. Neki ljudi jednostavno isijavaju drugačiju energiju. Ona je bila među njima. Teško je to točno definirati. Samo znaš da je tako. Kao činjenica.
Pomakao sam se do police sa slovom M. Vidio sam joj samo smeđu kosu. U stvari vidio sam skroz malo. Između knjiga i nekoliko slobodnih centimetara do vrha polica. Odlučio sam pogledati u kakvom tijelu obitava taj glas.

Murakami vam je ovdje. Kod mene. S druge strane police. - rekoh
 - Hvala. Stižem, stižem.
Ukazala mi se. Jednostavna i bez šminke. Smeđokosa. Sanjarskih očiju. Pokazao sam prstom na knjigu.
 - Evo ga. Tu je.
 - Hvala vam. Ljubazni ste. – odgovarala je opet svojim uzbuđujućim glasom. Dovoljno visoke frekvencije.
 - Čitao sam Murakamija. Sve što sam mogao pronaći u prijevodu. - malo sam se pohvalio zbog utiska.
 - Volite knjige ? – upita me ona.
 - Netočno je reći da ih volim. To je pogrešna riječ. One me liječe, tješe. Da, tako je. U knjigama pronalazim utjehu. Jedan profesor književnosti mi to jednom reče. Knjige su lijek protiv praznine u nama. Možda je to nekome smiješno.  Ipak, istinito je. Prazninu treba liječiti. Ja to činim knjigama. One me tješe.
 - Interesantno, a kako vas to tješe ? – opet me upita.
 – Objasnite mi. Dajte, baš me interesira. Niste smiješni. Meni niste. – u njenom tonu bilo je neke dobrohotnosti. Djetinje naivnosti i spontanosti koju sam volio. Tako me je lako savladala.

-  Knjige djeluju gotovo kao alkohol. U stanju su opijati. Ne sve naravno, ali poneke definitivno. O da, itekako. Neke su poput vina. Recimo Hamvas, Bodler ili Gibran. Obuzimaju vas lagano i pomalo. Umiruju. Potom vas čine mekim.
Neke su pak žešće, kao jači alkohol ili biter. Uzmite npr. Hemingveja, Zolu, Camusa, Milera, Bukowskog.  
 - Sviđa  mi se. Lijepo ste to  rekli. Kakve poredbe. Dočim mene knjige uzbuđuju. Jako me uzbuđuju. Možda i previše. Nadam se da to vama nije smješno.
 - Ne, to mi nije smješno. Dapače, vrlo mi je razumljivo.

Razgovor smo nastavili vani. Tik uz biblioteku bila je terasa. Sjedili smo tamo i pretresali naše osobne povijesti. Kao da se poznajemo godinama.
Bez zazora i bez straha pričao sam o sebi. Nisam se osjetio inhibiranim. Inače mislim da jesam takav, inhibiran. Plijenila me svojom mirnoćom. Možda je to bio razlog.  Teško mi je pouzdano reći. Bila je mirna, a opet uzbuđujuća. Vrlo proturječna. Barem dojam koji sam stekao, bio je takav. Palila me, možda je to dobar izraz. Upravo tako. Dugo smo razgovarali. Na kraju smo se dogovorili za sastanak.
 - Naći ćemo se ovdje u biblioteci. Biblioteka se otvara u 18.30. Može li, dogovoreno, ili... ? – upita me ona.  
 - Naravno da može. Do sutra. Pozdrav. –  uzbuđeno rekoh.
 - Do sutra. –  reče i ona. Tad odosmo oboje. Svatko na svoju stranu svijeta.

Zaspao sam teško. Bio sam previše uzbuđen. Razmišljao sam o njoj. Bila je drugačija. Neobičnija od ostalih koje poznajem. Zato mi se tako i sviđala. Oduvijek sam volio neobičnosti. Vrtio sam se po krevetu razmišljajući o njoj. Tko će dočekati sutra ?

Sutra je ipak došlo. Očekivano sporo. Došlo je i 18.30. Također očekivano sporo. Konačno sam krenuo. Bržim korakom nego inače. Biblioteka je bila udaljena tek nekoliko minuta hoda.
Bio sam već blizu biblioteke. Začuo sam sirene. Ubrzao sam korak. Trčao sam u stvari.

Policajci, vatrogasci, hitna pomoć.  Svi su bili tu. I uzbuđeno mnoštvo. Mnoštvo je uvijek takvo. Egzaltirano zbog  događanja. Probijao sam se kroz gomilu. Imao sam čudne slutnje. Zaustavio me policajac kad sam se probio naprijed.

 - Ne prilazite. Podmetnut je požar u biblioteci. Vatrogasci još gase. Ali sve je pod kontrolom. Uspjeli su lokalizirati požar. Uskoro će sve biti u redu. Molim vas, udaljite se. Smetate samo. - govorio mi je smirenim glasom.
-  Ali molim vas, moram naći prijateljicu. Ona je sigurno tu, pustite me da prođem. –  tada  sam je ugledao. Okružena policajcima ulazila je u kombi. Nije me ni vidjela. Nije nikoga ni gledala. Smiješila se. Nevinim smješkom. Kao Mona Lisa. Izgledala je uzbudljivo čak i sa takvim djetinjim osmijehom. Kombi se pokrenuo. I zvuk sirene. Odvezli su je. Pretpostavljam u neku mentalnu ustanovu. Svejedno, to nije važno. Neću je više vidjeti.

Ipak, bio sam u pravu. Bila je neobična žena. Drugačijeg književnog ukusa. No to je vrijednost individualnosti. Distinkcija u načinu. Suptilnost je ionako dvojbena, a ponekad i suvišna kategorija.

¶ 6. studeni 2006 22:22:00 //

Lupam činele i nosim uniformu pleh-muzikanta. Imam kratke hlače bež boje s tregerima. Nosim i bijele čarape ali tada je to bilo u redu. Na glavi mi šilterica sa zlatnim obrubom oko šilta. Čini me strašno važnim. Nosim i bijelu košulju sa kratkim rukavima. Uz mene hoda jedan pingvin i nekoliko bubamara. Pingvin je danas narkoman. Bubamara se ne sjećam. Lice mi je ozareno djetinjim ponosom. Činele blješte punim sjajem, a ja udaram njima u ritmu koji zaslužuje osudu.
Pet mi je godina i hodam s ostalom djecom u cvijetnom korzu. Roditelji hodaju sa strane. Gledaju svoje uzdanice. I moj stari.

Korzo je na obali koja se proteže lukom. Proljeće je, sunce se raširilo nebom. Nema ozonskih rupa. Svijet nalikuje na idilu. Nalikuje i na iluziju. Prvo je prestalo biti. Ono drugo nije.  Napravio sam dva koraka i spustio činele. Čuje se tihi žubor mokraće. Mladi činelista žubori.
Stari me ponosno gleda. Njegov sin piša u more. San kontinentalaca iz provincije. Malim ponosom, na njegov veliki.

Okrećem glavu i sada sam tu, pored nje. Više nisam na korzu. Ona leži sa šiltericom na glavi. Puši cigaretu, ispušta  dimove. Polagano, kao slow motion. Govorim joj da me uzbuđuje. Fino to radi. Puši vrlo erotično. To je umjeće. Ona umije. Ona zna. Kaže da voli nositi šiltericu. Dodaje da joj je drago što me uzbuđuje.  

“Da, stoji ti dobro, seksi. Podsjećaš me.” - “ Na koga.” - “ Na nešto, na događaje, na vrijeme.” - “ Samo toliko.” -“ Da, samo toliko. Ti si kao memento. Zar to nije dovoljno? " - upitao sam je.”  -  “ Ne, nije, to je ružno.” -  reče sjetno, a možda mi se učinilo. - " Ne, to je istina. Istina zna biti ružna. ”  - odvratih - “ Hladan si, bezosjećajan.” - “ Nisam, već objektivan i racionalan.” - “ Ti nemaš srca.” - “ Imam, ali ga trebam. Još dugo. Za kucanje i tucanje.”

Ugasila je cigaretu. I sjaj u očima.
Iza nje, ostati će samo trenuci koji će se rasplinuti kao baloni. Uslijed previše tlaka i krive aproksimacije.
Lijepo joj stoji šilterica i to je sve čega ću se sjećati. Ne lupam više činele. I ne žuborim na korzu. 

¶ 30. listopad 2006 20:07:00 //